Otkinuta stranica mog sna

Biti dio nečijeg svijeta...

12.02.2018.

zen




11.02.2018.

And he sometimes probably doesn't remember I exist... I might also be looking for the moon...

Image may contain: bedroom and indoor




10.02.2018.

The kiss of salento olive trees, Nardò (Photo by Walter Bruno Macorano)

Image may contain: tree, plant, outdoor and nature

09.02.2018.

.

Da imam dijete rado bih ga poučio:
koliko god neki ljudi bili
poznati, moćni ili bogati,
ne razlikuju se bitno od bilo kog drugog.

Čeznemo za dubokom bliskošću i
bezuvjetnim
prihvatanjem.
Svi smo jednako nesigurni i imamo želju za
poštovanjem.
Nema razloga osjećati se inferiorno.

07.02.2018.

Jel dobri postanemo ili prestanemo

"Najbolje i najljepše stvari na svijetu ne mogu se vidjeti ni dotaknuti, moraju se osjetiti srcem." -H.K


Rezultat slika za russian soldier abandoned piano

05.02.2018.

I will let you down

To see if I still feel
I focus on the pain
The only thing that's real

04.02.2018.

...

Samo želim da se nekad u životu, nekome mnogo dragom svijem u krilu ko najmanje stvorenje na ovom svijetu i da se isplačem za čitav svoj život. Da isplačem oči svoje za sve dane kad sam skupljala u sebi i nisam dala da tuga iz mene izađe.

28.01.2018.

Which is wonderful

In French, you don't say: "I miss you.", you say: "Tu me manques", which means "You are missing from me."

27.01.2018.

...

I was just an only child of the universe,
and then I found you...


but somehow I don't think you see my love...at all...

Image may contain: night and sky

25.01.2018.

I've met a girl, and she's crazy...

Imala sam tu sreću da imam prilično pozitivno "ludu" nastavnicu likovnog u osnovnoj školi. Pored svojih loših trenutaka (mahom za druge đake) jer je zahtijevala da se redovno donose radovi (iako nije ocjenjivala kvalitet, nego baš to: donio sam). Ili to što je preko zimskog raspusta tražila od nas da donesemo neki ručni rad, šta god želimo da napravimo...šta god... Pored tih momenata sa svim učenicima u razredu, bila je i više nego zanimljiva osoba osoba s druge strane, kad bismo bili na sekciji s njom ili na likovnim kolonijama.

Razgovarali bismo o umjtnosti i svemu ostalom vezanom za život dok bismo slikali, ona bi nam davala savjete i životne i slikarske, pričala priče iz studentskih dana i tako dalje.
Tad je recimo u jednom od momenata, dok smo bile same jer se često znalo desiti da jedina dođem na sekciju, jedinoj meni iz ovih nekoliko generacija pričala šta je sve radila da bi došla do akademije.

S obzirom da je odrastala šezdesetih i sedamdesetih godina u Gradačcu, imala je stroge roditelje (najviše oca). Otac je natjerao da upiše krojačku školu jer je tako postojala mogućnost da se zaposli, iako je ona htjela da ide u Sarajevo u Srednju školu primijenjenih umjetnosti.
"Završit ćeš fin zanat, naći ćeš finog čovjeka i udat ćeš se. S tim da uvijek možeš da se zaposliš ovdje u fabrici, imaš sigurnu platu i radno vrijeme."
Tad je rekla ocu kako će učiniti sve da krojačku školu ne završi, jer neće stabilno radno vrijeme i muža sa 17 i po godina. I učinila je. Eskivirala je sa nastave, radila je probleme, bila izbacivana sa časova dok je konačno nisu izbacili iz škole. Kad je otac saznao: poludio je. Figurativno rečeno.
Zatvorio je u sobu i nije joj dao izlaziti, nakon što je istukao, naravno...
Onda je nekim kanalima do nje došao profesor koji je predavao u toj školi u Sarajevu a koji je poznavao njenog oca i dao mu nagodbu:
"Ja ću joj zadati četiri zadatka, ocijenit ću ih i reći ću ti da li u njoj ima talenat ili ćeš džaba trošiti novac."
I tako je i bilo. Imala je zadatak da naslika mrtvu prirodu, pejzaž, portret olovkom i neki rad od gline.
Pošto je to uradila, profesor je bio oduševljen i rekao ocu da će pogriješiti za života ako je ne pošalje u Sarajevo.

Tako se ona našla tamo...U jako teškoj finansijskoj situaciji, takođe. Što je bilo logično. Bila je jedna od četvero djece koja su se takođe školovala, brat na fakultetu, drugi u srednjim školama a otac sa malom platom.
Tako je počela da "fura" svoj fazon, iako je zapravo bilo stid u početku, ali je vremenom prestala da mari za tuđa mišljenja i osjećala se veoma dobro jer je pokretač novih stvari u svojoj okolini i jer je bila drugačija. S tim što je bila snalažljiva...
Imala je za zimu jedne obične, žute gumene čizme (čak jedan broj veće nego što ona nosi). Pa ih je počela kombinovati sa svojim zavrnutim nogavicama na farmerkama i sljedeću jesen je pola škole nosilo razne varijante gumenih čizmi.
Posudila je par očevih košulja, posudila boju za teksil iz jednog od školskih kabineta i našla načina da ih boji. Tako da je svako malo faktički imala novu košulju za koju su je pitali gdje je kupila. Nakit nije kupovala nego ga je pravila ručno, što joj je i danas dan ostala navika. I tako do fakulteta.
Kasnije je otišla na Likovnu akademiju u Beogradu, i tamo je takođe bila zanimljiva pojava jer je, iako je imala više novca na raspolaganju, ipak ostala vjerna svojoj jedinstvenosti. Završila je fakultet, zaposlila se u školi, udala se za čovjeka koji je desetak godina stariji od nje (što je opet izazvalo komentare) i dobila dijete. Danas dan je sretna i zadovoljna, slika i putuje. Živi život onako kako je željela.

I uvijek nam je govorila da ustanemo i borimo se za sebe, jer ako mi ne budemo htjeli: niko drugi neće. Nisu joj roditelji htjeli zlo, naravno, ali su se kao i većina ljudi (pa i danas dan) plašili upuštanja u nešto nesigurno i neotkriveno. Jer: šta će biti, šta će reći ljudi, šta ako....

A na kraju nekako bude. Na kraju nas niko ne pita jesmo li mi duboko u sebi sretni, niti ikoga zanima.

. . .

S njom smo mogli biti opušteni poput drugova, imala je slobodan  pristup učenicima. Sjećam se jednog razgovora o apstraktnoj umjetnosti..
Bila je vezana baš za ovu sliku.




-Apstraktno ti je nešto...Hm...Nemoguće.

Nemoguće?

-Ma ja, više nemoguće. Nešto izmišljeno, zamišljeno...

Poetično?

-Baš to

Pa   dobro na  sta  vnice...Hoćete da  kažete da   je ovog psa   moguće vidjeti?

*Naginje glavu na stranu i gleda u sliku*

Možete vi njega   vidjeti...Ali na   LSD-u. Dobar trip

-Joj, luđa si i od mene!

Smijala se toj mojoj izjavi, baš kao da je znala o čemu govorim... Smijala se kao da je nekad vidjela ovakvog psa...Na LSD-u... A ko će ga znati, bila je dijete cvijeća šezdesetih godina.


Za kraj, koliko ja volim glas ove žene!




Will you take care of me...


Noviji postovi | Stariji postovi

Otkinuta stranica mog sna
<< 02/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728

"IKRE BISMI RABBIKE...!"

“Mir!” rekoše;
- “Mir!”- odgovori on... (Kur'an - Hud, 69)

"Ali, kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji
***
Tada mi padala na um čudna, obeshrabrujuća misao da je u teškom položaju čovjek koji je duhovno razvijeniji od drugih, ukoliko ga ne štiti položaj, i strah koji taj položaj daje. Postaje usamljenik: njegova su mjerila drugačija, i nikome ne koriste a njega izdvajaju"


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
53381

Powered by Blogger.ba