Otkinuta stranica mog sna

Biti dio nečijeg svijeta...

28.01.2018.

Which is wonderful

In French, you don't say: "I miss you.", you say: "Tu me manques", which means "You are missing from me."

27.01.2018.

...

I was just an only child of the universe,
and then I found you...


but somehow I don't think you see my love...at all...

Image may contain: night and sky

25.01.2018.

I've met a girl, and she's crazy...

Imala sam tu sreću da imam prilično pozitivno "ludu" nastavnicu likovnog u osnovnoj školi. Pored svojih loših trenutaka (mahom za druge đake) jer je zahtijevala da se redovno donose radovi (iako nije ocjenjivala kvalitet, nego baš to: donio sam). Ili to što je preko zimskog raspusta tražila od nas da donesemo neki ručni rad, šta god želimo da napravimo...šta god... Pored tih momenata sa svim učenicima u razredu, bila je i više nego zanimljiva osoba osoba s druge strane, kad bismo bili na sekciji s njom ili na likovnim kolonijama.

Razgovarali bismo o umjtnosti i svemu ostalom vezanom za život dok bismo slikali, ona bi nam davala savjete i životne i slikarske, pričala priče iz studentskih dana i tako dalje.
Tad je recimo u jednom od momenata, dok smo bile same jer se često znalo desiti da jedina dođem na sekciju, jedinoj meni iz ovih nekoliko generacija pričala šta je sve radila da bi došla do akademije.

S obzirom da je odrastala šezdesetih i sedamdesetih godina u Gradačcu, imala je stroge roditelje (najviše oca). Otac je natjerao da upiše krojačku školu jer je tako postojala mogućnost da se zaposli, iako je ona htjela da ide u Sarajevo u Srednju školu primijenjenih umjetnosti.
"Završit ćeš fin zanat, naći ćeš finog čovjeka i udat ćeš se. S tim da uvijek možeš da se zaposliš ovdje u fabrici, imaš sigurnu platu i radno vrijeme."
Tad je rekla ocu kako će učiniti sve da krojačku školu ne završi, jer neće stabilno radno vrijeme i muža sa 17 i po godina. I učinila je. Eskivirala je sa nastave, radila je probleme, bila izbacivana sa časova dok je konačno nisu izbacili iz škole. Kad je otac saznao: poludio je. Figurativno rečeno.
Zatvorio je u sobu i nije joj dao izlaziti, nakon što je istukao, naravno...
Onda je nekim kanalima do nje došao profesor koji je predavao u toj školi u Sarajevu a koji je poznavao njenog oca i dao mu nagodbu:
"Ja ću joj zadati četiri zadatka, ocijenit ću ih i reći ću ti da li u njoj ima talenat ili ćeš džaba trošiti novac."
I tako je i bilo. Imala je zadatak da naslika mrtvu prirodu, pejzaž, portret olovkom i neki rad od gline.
Pošto je to uradila, profesor je bio oduševljen i rekao ocu da će pogriješiti za života ako je ne pošalje u Sarajevo.

Tako se ona našla tamo...U jako teškoj finansijskoj situaciji, takođe. Što je bilo logično. Bila je jedna od četvero djece koja su se takođe školovala, brat na fakultetu, drugi u srednjim školama a otac sa malom platom.
Tako je počela da "fura" svoj fazon, iako je zapravo bilo stid u početku, ali je vremenom prestala da mari za tuđa mišljenja i osjećala se veoma dobro jer je pokretač novih stvari u svojoj okolini i jer je bila drugačija. S tim što je bila snalažljiva...
Imala je za zimu jedne obične, žute gumene čizme (čak jedan broj veće nego što ona nosi). Pa ih je počela kombinovati sa svojim zavrnutim nogavicama na farmerkama i sljedeću jesen je pola škole nosilo razne varijante gumenih čizmi.
Posudila je par očevih košulja, posudila boju za teksil iz jednog od školskih kabineta i našla načina da ih boji. Tako da je svako malo faktički imala novu košulju za koju su je pitali gdje je kupila. Nakit nije kupovala nego ga je pravila ručno, što joj je i danas dan ostala navika. I tako do fakulteta.
Kasnije je otišla na Likovnu akademiju u Beogradu, i tamo je takođe bila zanimljiva pojava jer je, iako je imala više novca na raspolaganju, ipak ostala vjerna svojoj jedinstvenosti. Završila je fakultet, zaposlila se u školi, udala se za čovjeka koji je desetak godina stariji od nje (što je opet izazvalo komentare) i dobila dijete. Danas dan je sretna i zadovoljna, slika i putuje. Živi život onako kako je željela.

I uvijek nam je govorila da ustanemo i borimo se za sebe, jer ako mi ne budemo htjeli: niko drugi neće. Nisu joj roditelji htjeli zlo, naravno, ali su se kao i većina ljudi (pa i danas dan) plašili upuštanja u nešto nesigurno i neotkriveno. Jer: šta će biti, šta će reći ljudi, šta ako....

A na kraju nekako bude. Na kraju nas niko ne pita jesmo li mi duboko u sebi sretni, niti ikoga zanima.

. . .

S njom smo mogli biti opušteni poput drugova, imala je slobodan  pristup učenicima. Sjećam se jednog razgovora o apstraktnoj umjetnosti..
Bila je vezana baš za ovu sliku.




-Apstraktno ti je nešto...Hm...Nemoguće.

Nemoguće?

-Ma ja, više nemoguće. Nešto izmišljeno, zamišljeno...

Poetično?

-Baš to

Pa   dobro na  sta  vnice...Hoćete da  kažete da   je ovog psa   moguće vidjeti?

*Naginje glavu na stranu i gleda u sliku*

Možete vi njega   vidjeti...Ali na   LSD-u. Dobar trip

-Joj, luđa si i od mene!

Smijala se toj mojoj izjavi, baš kao da je znala o čemu govorim... Smijala se kao da je nekad vidjela ovakvog psa...Na LSD-u... A ko će ga znati, bila je dijete cvijeća šezdesetih godina.


Za kraj, koliko ja volim glas ove žene!




Will you take care of me...

25.01.2018.

..

You freed my mind
And then You got away for good
And now I’m lost
And I can’t breathe
Can't you hear what I'm saying...



24.01.2018.

...

"Ako bol mora doći, neka to bude brzo. Jer život je preda mnom i moram ga iskoristiti što je nabolje moguće. Ako je pred njim izbor, neka se odluči odmah sada. Onda ću ga čekati. Ili zaboraviti." -(Na obali rijeke Piedre, P.K.)

22.01.2018.

Gospodin S. Djelići mašte, istine, zamišljanja, želja.

"I ovo je jutro osvanulo previše tmurno", mislio je u sebi gospodin S. dok je otkrivao bijeli jorgan namjeravajući da ustane.
Svako je jutro provodio određeni ritual bez kojeg bi njegov dan bio nepotpun, a on bi imao osjećaj kao da hoda ulicom bez jednog dijela tijela. Oka, najvjerovatnije, jer je oči kod ljudi najprije primjećivao držeći se one izreke da su baš one ogledalo duše.
Otkrio je jorgan sa sebe otkrivajući tako svoje, od spavanja, vrelo tijelo i pustio da mu hladnoća sobe svojim dugim prstima dodiruje kožu i izaziva trnce koji bi nadolazili u valovima. Uživao je u tome par sekundi, a zatim ustao i sjeo na rub kreveta spuštajući bijela stopala na laminat. Osjetio je kako se koža lijepi za hladno drvo i zamišljao to kao dodir najbliskijih. 
Otišao je najprije u kuhinju kako bi napravio šoljicu jake, crne kafe. Svako jutro bi uključio aparat za kafu i otišao u kupaonicu da obavi jutarnju higijenu. Poput pravog narcisa koje redovno treba zalijevati, pogledao se u ogledalu i sam sebi upućicao svakojake riječi hvale i divljenja (vjerovatno iz šale i skrivene želje za podizanjem ega), koje bi mu u normalnim okolnostima vjerovatno upućivala ženska osoba. "Prestani", rekao je sebi, i uz osmijeh i zviždukanje vratio se u kuhinju.
Godinama živi sam u ovom stanu na petom spratu, grada koji mu je postao blizak čim je prvi put spustio kofere na njegovu zemlju i prvi put udahnuo gram njegvog zraka. Iako godinama živi sam baš u tom stanu, ponašao se kao da nije sam. Svaki njegov potez su negdje duboko u njemu ocjenjivala dva gospodina S. Jedan, onaj razumni. I drugi, onaj Ludi.

Naslonjen na pult kuhinje, sa šoljom kafe u rukama i pogledom spuštenim na pod, primijetio je ogavno smeđe pokućnice na svojim nogama. Pomislio je da mu treba Ginko biloba, za pamćenje, jer se i ne sjeća kad ih je nataknuo na svoja stopala. Počeo je razmišljati o tome kako je oduvijek mrzio pokućnice. Naročito ove. Dobio ih je za rođendan prilično davno, dok se njegovog rođendana još neko i sjećao. Rođendane nije volio. Novim poznanicima je uvijek lagao taj čudesni datum, ili im uopšte nije govorio. Našao bi neku ludu ispriku da su ga donijele rode s juga, ili da je stvoren silom vortexa nekad prije samog početka Vremena. Ljudima je tada bio simpatičan, ali se ustvari štitio, ni sam ne znajući od čega. 
On se sa sigurnošću više i ne sjeća koliko godina je prošlo od poklanjanja ovih pokućnica, ali sumnja da je cifra mala baš kao i broj obuće koju nosi, ili broj godina koji je nanizao iza sebe poput vagona na teretnom vozu. "A jest mi i neki voz. Trideset i ...", gunđao je u sebi, odlučivši da misli i riječi iz grla potisne novim gutljajem kafe.

Kako se nije mogao najbolje složiti ni sa jednom mladom damom koju je ikada upoznao u životu, tako ni jednu od njih nije do sada mogao da uklopi u svoj jutarnji ritual, a samim tim ni u ritual svog života. Bilo je žena, svakako. Bilo ih je posebnih, i onih manje posebnih. Ali je svaka na njegov karakter ostavila određenu promjenu i trag. Trag emocije na njegovoj duši koju je povezivao s muzikom i po jednu recku na nekoj sa gomile ploča u njegovom dnevnom boravku. Svaka je obilježila i bila obilježena pjesmom, albumom, melodijom. Bilo ih je, svakako, koje su mu zadavale bol, slatku bol koju bi poput mazohiste doživio na svom srcu. Bilo ih je koje su mu klizile iz prstiju, koje je htio da ima ili kojima je sam zadao bol...Nesvjesno.
Nekad mu je smetalo to što nema nekoga, ali, posljednih godina nije pretjerano žalio zbog toga. Naučio je voljeti sam sebe i sam sebi olakšavati bol. Nije bio usamljen, daleko od toga. Oduvijek je osjećao bitnu razliku između usamljenosti i samoće. Smatrao je, poput Hessea da je samoća put kojim sudbina želi čovjeka dovesti samome sebi. Stanje duha u kojem uči da se oslanja na sebe, u kojem raste i sazrijeva, vječno slobodan, gdje pušta da mu se boja i zvuk razlivaju u maštu stvarajući jezero u kojem pliva. Bez potrebe da bude ičiji, bez potrebe da bude željen ili da želi, bez potrebe da ljudi budu ili ne. Tišina. Zvuk. Boja. Svoj. Tu može biti samo svoj. Neko je u samoći osjećao svu svoju bijedu, ali je njegov veliki um osjećao svu svoju veličinu. U toj samoći je pobijedio sebe i od tada je osjećao kako je to njegov teren.
I uvijek bi neka od divnih žena što ih je imao u životu i što su imale njega, u savršenom odnosu zastale pred zidom njegove samoće i tako narušile divnu harmoniju što su do tada gradili. Ni jedna nije mogla dalje, nije umjela da ga prihvati takvog ili nije smjela. A da su samo znale... Dobile bi ravnotežu kakvu nikad do tada nisu osjetile. Dobile bi njega cijelog i on bi mogao disati s nekim samo da nisu zahtijevale da se mijenja. Neko bi se poput kockice mozaika uklopio u to njegovo savršenstvo.

Ali.... posljednih mjeseci sanja taj čudan san. O ženi. Stvorenju poput mitskog, ali ne starog poput antičkih priča; već godina poput na pola okrnjenog njegovog teretnog voza. Valjda izgrađenu iz njegovih čudnih, nekad bi mislio i bolesnih, maštanja. Iako nisu bila bolesna, ali....Graničila su s ludošću. Tom njegovom vjernom osobinom.
Okus njenog prisustva kad bi zaklopio oči bio je nevjerovatan. Dopuštao je sebi luksuz da joj dugo gleda u zelenoplave oči i da je sluša kako bez prestanka priča o svojim mladalačim idejama koje je on sam već davno prošao. Nije mu bilo mrsko, vjerno je i strastveno slušao i dopunjavao njene ludosti svojima, valjda jer je ona dopunjavala njegove, već zaboravljene i potisnute misli. Misli potisnute dugogodišnjom čežnjom i potragom za nečim istinskim.
Upijao je boju njenog glasa, miris meda i vanilije s njene kože i mekoću njene kose. Sve bi odzvanjalo njihovim iskrenim ismijehom, a iskre (nije nikad glasno rekao...) ljepote i ljubavi kroz prozor bi letjele daleko u noć....

"I ovo je jutro osvanulo previše tmurno", mislio je u sebi gospodin S. dok je prao šolju od kafe, žaleći što je sve što bi moglo biti kockica njegovog savršenog mozaika, možda ipak nedokučivo i neostvarivo. Možda...


-Svaka sličnost je slučajna i nenamjerna.


21.01.2018.

...

Problem je u tome što mislite da imate vremena. -Buddha

20.01.2018.

Apokalipso.

Ponekad još na ljeto prevarim samu sebe i ustanem prije zore da gledam izlazak sunca (mnogo varam samu sebe ovih dana...). Uživam u tami iz koje se budi i bježi jutro svojim dugim nogama i brzim, sitnim koracima prateći konje u kasu i bijele vile sa svojim lirama. Uživam u bojama koje se prelivaju jedna u drugu, u svjetlosti, svježini i posebnom mirisu zraka. Gledam kako rosa polagano pada. Odakle dolazi? Pleše po zraku kao balerina svoj posljednji ples. Lagano, domišljato, smireno i samouvjereno. Nekad tako mi se otme misao o tebi iz nekih skrivenih dubina duše i pogledom te počnem tražiti u daljini, u zlatnim bojama neba i sunca, u nedjelji i ovom jutru. Onda me bol pogodi kao strijela, jer te ne mogu pronaći. Kao ludak počnem skrivati lice rukama, zarivati prste u čelo toliko jako da zglobovi i koža pobijele od pritiska. Tijelo mi oblije hladan znoj, a disanje postane teško i neuravnoteženo, kao da imam tešku srčanu manu. Možda je i imam...To bi barem dalo objašnjenje i smisao svemu ovome. Ova koža u koju sam obučena odjednom mi postane tijesna, soba postane mala i ovo nebo postane crno i olovno za mene. Prostranstvo je tek obična mišija rupa u zidu, a svi mi tek pacovi. Počnem proklinjati sebe i tebe, i ovaj svijet, zajedno. Počnem te mrziti iz dna duše. Pacovi...svima nam treba otrov, da nas otruje i uništi, da umiremo zajedno u patnji i bolu... Prasak, i mržnja nestane. Počinjem onda plakati zbog svoje zlobe i poželim opet da si tu, barem kao praška, kao nit, ne bi li me riješio ovog straha, jer si uzrok svake moje tuge i depresije. Ili da si zrno u ovom grafitu kojim pišem, bilo bi bolje. Pisala bih njim najljepše riječi kojih se umijem sjetiti i koje umijem stvoriti. Trudila bih se da dočaram najljepše sve što zamišljam, jer bih znala da si ti tu. Mogla bih te, opet, obrisati običnom gumicom, a misao o tebi bi iščezla iz moje glave kao da nikada nije postojala. Bila bih tako potpuno slobodna, disala bih punim plućima bez tuge i depresije, i s uživanjem posmatrala izlaske sunca. Ne bih te pokušavala pronaći u svemu. Kamo sreće.

19.01.2018.

...

U kasni sat, dok se u tami sobe osim srca čuje samo sat što kuca životom, budile bi se u Ahmedu čudne, poražavajuće misli. Njene oči prodirale su duboko u njegovu svijest, vrebale iz mraka poput dva sjajna bisera i rezale svaki dio njegovog razuma. Rezale do te mjere da mu je svijest bolno krvarila u suzama. Mislima je pokušao potisnuti sve njeno. Njene riječi, iskričavu pamet i maštu. Sve što je znao o njoj i sve što je ikad zamišljao. A zamišljao je mnogo...Da se budi u zlatna jutra s mirisom njene kose na dlanu, da uz okus kafe u ustima gleda njeno lice, da dan provodi slušajući njen glasni smijeh i osjećajući njen drhtaj u zagrljaju, dok joj glava leži savršeno na njegovom ramenu kao da je kalupljeno baš za nju. Baš za taj momenat. I živio je za to, a znao je da se neke stvari nikad ne dogode. Evo ga opet...Sve se utišalo, sve je zagluhlo. Mislima je htio da je potisne a iz misli je izronila. Nekad se rodiš pod pogrešnom zvijezdom, mislio je Ahmed. U pogrešno vrijeme... Čitav život proživiš ushićen ubijeđenjem da je sve to suđeno tako, da si dobio sve što možeš dobiti od sreće, ubijeđen da je sve baš onako kako treba biti. Zavoliš zvijezdu misleći da je tvoja. A nije... Najtužnije je što ne budeš svjestan da nije tvoje vrijeme, nije tvoje mjesto, nije tvoje ništa. Ni ona, koja bi se savršeno uklapala u njegovom zagrljaju, za koju bi živio i koja bi za njega živjela, nikad neće moći biti Ahmedova. U kasni sat, dok se u tami sobe osim srca čuje samo sat što kuca životom, budile bi se u Ahmedu čudne, poražavajuće misli. Njene oči prodirale su duboko u njegovu svijest i s tom sviješću bi zaspao....

Otkinuta stranica mog sna
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

"IKRE BISMI RABBIKE...!"

“Mir!” rekoše;
- “Mir!”- odgovori on... (Kur'an - Hud, 69)

"Ali, kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji
***
Tada mi padala na um čudna, obeshrabrujuća misao da je u teškom položaju čovjek koji je duhovno razvijeniji od drugih, ukoliko ga ne štiti položaj, i strah koji taj položaj daje. Postaje usamljenik: njegova su mjerila drugačija, i nikome ne koriste a njega izdvajaju"


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
53381

Powered by Blogger.ba