Ciklična pomračenja svijesti

...









"IKRE BISMI RABBIKE...!"





“Mir!” rekoše;
- “Mir!”- odgovori on... (Kur'an - Hud, 69)





"Ali, kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji
***
Tada mi padala na um čudna, obeshrabrujuća misao da je u teškom položaju čovjek koji je duhovno razvijeniji od drugih, ukoliko ga ne štiti položaj, i strah koji taj položaj daje. Postaje usamljenik: njegova su mjerila drugačija, i nikome ne koriste a njega izdvajaju"



Ja sam od onih.




Hvala

HoneeyBee Djeca u vremenu :
45784



"Piši mi na zelenu adresu ljeta...".

..ja ću čitati

19.07.2017.

Hickory dickory dock

Nama, djeci, nije bilo mržeg cvijeta od smrdana. Kao da sam đavo njegovim imenom, tjeralo nas je da pomirišemo cvijet. I tako bi, svakoj generaciji, ostajao urezan u pamćenje kao nešto čiji se odbojan miris nije mogao uporediti prosto ni s čim. S druge strane....priroda je učinila da mu latice budu kao porculanske, listovi kao da su isklesani od kakvog lijepog, smaragdnog kamena... A takav bi utisak ostavljao. Valjda je tako i u životu.

Iluzija je veoma često ono što vidimo. Biva nam svjetlost i vjetar, ponekad. Tjera nas naprijed, osvjetljava put tako da nismo ni svjesni kuda nas vodi. U zanosu raskoši boja koju iluzija stvara, posegnemo da je dohvatimo. Prstima. Dlanom. Rukama.
Paf.
Rasprši se, jednim dodirom, poput balona od sapunice. A onda sve postaje: agonija. Mrak. Strah. Drhtaj.
Shvatanje.

Gdje i uz šta smo živjeli? Zašto? Najzad, kad se naviknemo na trnce i leden dodir tame što ga osjetimo na koži ponekad, kad se i oči naviknu na crninu oko sebe.... Shvatimo sve što je iluzija htjela da učini. Nije joj cilj bio da nas čini sretnima... Navika joj je da se poigrava sa ljudskim srcima i osjeti njihovu čežnju, strast i polet. Poput kleptomanije. Krade ljudske uzdahe i zadovoljava svoju dušu tim.
Iluzija, međutim, ima cilj kojeg ni sama nije svjesna. Tu je da nas, nakon što se rasprši u milione čestica i padne na kožu ostavljajući hladan trag, nauči nečemu. Da smo jaki i da možemo. Da nam plač u tami neće donijeti mnogo dobra. Ali da, svaki korak načinjen u njoj, jeste korak koji vodi negdje.

Na kraju....vjerujem u sudbinu. Njeni putevi su, uprkos tome što je unaprijed zapisana, prepuni raskrsnica. Gdje ćemo skrenuti, ovisi potpuno o nama. Naravno...sudbina voli igre, a najdraža joj je ona gdje naplati sve učinjeno. Sve što smo ostavili iza leđa kad smo skretali, sigurno će nas dočekati negdje naprijed. Suze ili smijeh. Sreća ili nesreća.


  Ubiti vrijeme: Image result for clock

 

Reading is like love.
There's no way back.